Lana Lacković: Glazbom, jezikom i tradicijom čuvam ono što jesmo

Ja sam Lana Lacković i imam 21 godinu. Inače sam iz Harkanovaca (malo selo nedaleko od grada Valpova) gdje živim s roditeljima i bratom, no trenutno živim u Osijeku dok studiram. 

Ovaj studij upisala sam u zadnji tren. Dosta sam mijenjala prve izbore i nisam se mogla odlučiti za samo jedan fakultet. Engleski mi je oduvijek išao, čak sam neko vrijeme bila zainteresirana za jezičnu gimnaziju, tako da sam znala da ću engleski sigurno studirati. Dugo su mi prvi izbor bili engleski i filozofija, no onda sam se impulzivno (sat vremena prije zaključavanja liste) odlučila za hrvatski. Iako mi nekada bude žao što ne studiram filozofiju, u hrvatski sam se zaljubila, posebno u gramatiku i pravopis. Oduvijek sam bila ona osoba koja ispravlja druge kada napišu ,,ne znam” zajedno i voljela bih se baviti lekturom. Također jedan od, zapravo jedini razlog moje želje za upisom hrvatskog bio je taj da sam htjela ispravljati i ocjenjivati lektire (u osnovnoj školi morali smo pisati  sve lektire u jednu veliku bilježnicu s tvrdim koricama i predati nastavnici na ocjenjivanje) iako ih baš i ne volim čitati. 

Budući da sam sa sela, nisam imala sve nadohvat ruke kao građani. Kada sam krenula u glazbenu školu, roditelji su me morali voziti jer je bus iz sela za Valpovo išao samo u određeno vrijeme koje nije odgovaralo terminima moje nastave. U selu imamo samo jednu malu trgovinu, za ostale stvari kojih nema u njoj moramo ići do Valpova ili Koške (selo pored). U srednju školu išla sam u Osijek i, kao što sam već spomenula, prijevoza nema svakih sat vremena kao u Osijeku, nego kroz dan voze dva busa (ne brojeći autobuse za učenike) te sam morala živjeti u učeničkom domu. Tamo sam upoznala svoje cimerice, Lanu i Lauru s kojima sam živjela četiri godine i s kojima sam još uvijek u dobrim odnosima. U domu sam također sudjelovala u raznim aktivnostima, svirala i ponekad učila. Od svoje četrnaeste godine živim ,,sama”. Od prve godine faksa živim u stanu u Osijeku i više nemam kuhana jela kao što sam imala u domu, nego si moram sama kuhati. Netko nauči kuhati tek kada počne živjeti sam, a ja sam to već znala. Iskreno, ne volim kuhati, ne uživam u tome i uvijek pokušavam naći neku izliku kako ne bih morala kuhati, ali mi je drago da sam naučila barem osnove kuhanja i da mogu reći da znam kuhati neka jela još od tinejdžerskih dana. Naravno da su za sve moje mogućnosti zaslužni moji roditelji, no mislim da moj život ne bi bio nimalo sličan trenutnom da sam odrasla u gradu. U gradu se osjećam kao gost i jedva čekam vikend da mogu doći kući i biti u selu (iako sam rijetko kod kuće, a kada jesam jedva izlazim iz sobe) zato što se tamo osjećam ugodno. U selu svatko zna svakoga i po selu se mogu šetati sama u mračnim ulicama bez straha. Ne moram ključati svoj bicikl ili auto kada odem do trgovine kao što moram u Osijeku i u selu se najviše od svega osjećam sigurno. Jedna od stvari na koje sam se morala naviknuti kada sam došla u Osijek je da nitko nikoga ne pozdravlja. Mi se u selu svi pozdravljamo s ,,bok”. U selu nedjeljama sviram orgulje u crkvi, a počela sam ih svirati u prvom razredu srednje škole. Nakon srednje sam jako rijetko svirala klavir, osim na misama i to me nekako motiviralo da sviram više kako bi što više ljudi dolazilo pjevalo s nama. Još nešto što me selo naučilo je koliko je trud bitan i koliko se trud isplati, a upornost još više.                                                                                                                                          Jako volim svoje selo i voljela bih tamo ostati do kraja svog života, čak pišem završni rad o njemu, a planiram o njemu pisati i diplomski!

Od instrumenata aktivno sviram klavir, gitaru, harmoniku, ukulele i orgulje, a pored njih sviram još tambure (berda/kontrabas, brač, čelo, bisernica), trombon i znam odsvirati Bratec Martin na violini. Violinu imam kod kuće, ali još nisam našla vremena za učenje. Glazba ima vrlo važnu ulogu u mom životu. Rekla bih da je glazba moj život. Svaki dan pjevam, plešem ili slušam glazbu. Nekada razmišljam kako bi moj život izgledao da nikada nisam upisala glazbenu školu, ali još nikada nisam mogla zamisliti takav život i nikada neću prestati biti zahvalna svojim roditeljima što su me upisali u glazbenu školu. Trenutno idem na pripreme za Akademiju i nadam se da će glazba uskoro, umjesto hobija, postati moj posao.

Ne sjećam se koliko sam točno imala godina, ali počela sam plesati u KUD-u prije početka osnovne škole. Isprva sam išla tamo samo radi plesa, ali s vremenom su me počeli zanimati seoski običaji i tradicije pa sam folklor počela gledati drugim očima. Svi članovi KUD-a održavaju tradicijsku kulturu svog sela i mnoštvo ih toga nije svjesno, a već sam spomenula kako jako volim svoje selo. Jedne godine sudjelovala sam u reviji nošnji na kojoj smo morali glumiti i objašnjavati dijelove nošnje. Tada sam naučila mnoštvo naziva za koje nikada prije nisam ni čula. Obožavam pričati i slušati o tradicijama i običajima iz prošlosti, to je ujedno i tema mog završnog rada, a podosta ću i napisati o folkloru budući da sam uz pomoć folklora shvatila koliko zapravo volim ples, pjevanje, a i svoje selo. 

Radim u Sonatini, glazbenim radionicama za djecu od 9 mjeseci do 9 godina (s Andreom Paić Ružić i Marijom Kovač), u HNK u Osijeku i dajem instrukcije iz hrvatskog i engleskog jezika. Također sviram orgulje u crkvi u selu i pjevam na vjenčanjima s Marijom. Volim raditi s djecom i mladima, većina učenika kojima sam davala instrukcije su bili u osnovnoj školi ili idu u prvi razred srednje škole i s njima mi je jednostavno lakše raditi. Također se na taj način vježbam za buduće zanimanje, a zajedno s učenikom pronalazim način učenja koji nam odgovara, bilo to diktiranje i pisanje ili uz igru. Znam da sam dobra s djecom jer da nisam, ne bih mogla raditi u Sonatini, a to je najbolji posao koji sam ikada imala. Okružena bebama i djecom, pjevamo pjesme, sviramo na instrumentima i na taj način učimo razne ritmove, brojeve i slogove, životinje, crtamo, plešemo, izrađujemo i još mnoštvo aktivnosti koje djecu vesele, uče, a i koje djecu privlače glazbi. Smatram da je glazba vrlo važna i da je ona potrebna za normalno funkcioniranje osobe, a pogotovo djece koja se tek razvijaju i kojima glazba može poboljšati život. 

Budući da su radionice u 17 i 18 sati, većinom na posao dolazim iscrpljena i gladna ili trčim s predavanja na faksu. Nekada mi dan bude toliko loš da samo želim ležati u krevetu i spavati, ali kada vidim djecu kako ulaze u prostoriju, nasmiješeni i jedva čekaju vidjeti koje aktivnosti ćemo raditi, zaboravim na sve loše misli i trenutke i odmah mi dan postane savršen. Posebnih anegdota nemam, ali najljepši osjećaj na poslu mi je kada vidim kako sramežljiva djeca počnu biti otvorenija, kako pjevaju, pričaju sa mnom i sviraju na svom instrumentu. To sve mi pokazuje kako ovaj posao ima jednu posebnu poruku koja nije površinski vidljiva, a to je da je glazba bitan dio života i da godine nisu bitne za uživanje u njoj.

 

Iskreno, ne znam. Na sve strane sam i takva sam uvijek bila. U srednjoj školi bila sam ,,prisiljena” organizirati se zbog prevelikog broja predmeta i zbog toga smo bili u školi skoro cijeli dan pa sam morala planirati kada ću jesti, učiti, itd. Sada sam se naviknula na to da sam cijelo vrijeme u pokretu i da uvijek negdje moram biti ili nešto raditi i u glavi mogu isplanirati cijeli svoj dan, no za svaki slučaj imam planner kako ne bih propustila neke obaveze. Rekla bih da je najbitnija organizacija, ali znam da ne bih imala ovoliko izvanškolskih aktivnosti i volje da to nisu aktivnosti koje volim i koje me pripremaju za buduće zanimanje. Zaključak: organizacija + ljubav (prema izvanškolskoj aktivnosti)! 

Ne. Mislim da se hrvatsko društvo pokušava promijeniti i živjeti slično amerikancima. Uvijek pokušam objektivno razmišljati, no mislim da nikada neću razumjeti kako netko ne može voljeti svoje mjesto, jezik i tradiciju, već žudi za tuđim. Nikoga ne mogu uvjeriti u nešto, ali mislim da bi mladi što više vremena trebali provesti sa starijima i tako možda naslijediti ljubav prema tradiciji i svome mjestu kakvu sam i ja naslijedila i naravno, podijeliti svoje znanje te ga prenositi na mlađe generacije. 

Na mnoštvo načina. Na faksu vodim studentski pjevački zbor i članovi zbora nisu samo studenti s moje godine i smjera, već sa svih godina, smjerova i s mnoštvo različitih interesa. Kada imamo slobodnog vremena, pitam što ćemo pjevati i uvijek čujem razne prijedloge, od tamburica do ABBE. Iako smo svi različiti, veže nas ljubav prema pjevanju i rado pjevamo zajedno. Također u Sonatini često vidim kako se dvije djevojčice ili dva dječaka koji na početku nisu znali jedno za drugo grle ili rade aktivnosti zajedno, a povezali su se preko glazbe. Odličan primjer za ples su seoske zabave ili svatovi u kojima nije bitno pored koga se pleše Kukunješće, nego je samo bitno da se pleše. Imam još puno primjera za povezanost putem glazbe, ali mislim da su ovi primjeri pokazali koliki utjecaj na ljude glazba ima, a da oni toga možda nisu svjesni. 

Ne, trenutno se bavim svime što me ispunjava :-)

Shvatila sam da sigurno želim biti učiteljica ili se baviti nekom vrstom učenja drugih, da volim glazbu više od svega i da se sve može ako se ima dovoljno motivacije. Naučila sam i da je u redu nekada odgovoriti ,,hvala” na nečiju pohvalu, a ne ,,a nije baš nešto” ili ,,a loše je” i da je u redu nekada biti malo blaži prema sebi i ne previše strog. Još jedna stvar koju sam naučila je da za sve ima vremena i da se ne treba previše brinuti o budućnosti jer će sve s vremenom doći na svoje mjesto  - nema žurbe! :D

Za mene je uspješna osoba ona koja je svojim trudom došla do postignuća. Uspjeh bih isto definirala kao rezultat postignut trudom. Ne mislim da su osobe koje nalaze prečice i dolaze do cilja lukavim snalaženjem ili varanjem uspješne. Mislim da se uspjeh treba zaraditi pošteno. 

Mislim da se previše pokušavaju uklopiti i ponašati se na određen način samo da bi bili prihvaćeni. Vjerujem da za svakoga postoji netko tko će doći kad-tad i da samo trebamo biti svoji. Dosta ljudi koji dolaze sa sela je sram reći odakle dolaze i ne vidim razlog zašto bi to radili, osim da budu prihvaćeni. Meni nikada nije problem reći odakle sam, jasno i glasno i do sada me nitko nije osuđivao zbog toga. Mislim da si neke osobe stvore mišljenje da će biti osuđivane od građana i da su građani ,,bolji”, no smatram da mjesto stanovanja ne određuje je li osoba biti dobra ili loša.

Uključite se, ne treba vas biti briga što drugi misle! Život će brzo proći, a vjerujem da nije dobar osjećaj ostariti i žaliti za stvarima koje nismo učinili jer nas je bilo strah. Ako to nije dovoljna motivacija, moja motivacija je da mnoštvo aktivnosti i poslova izgledaju dobro u životopisu ;-)

Nadam se da ću za pet godina raditi kao prevoditelj ili profesor, studirati na Akademiji, biti u bendu i po mogućnosti biti udana. Također, prije dvije godine sam počela ići u teretanu i zaljubila sam se u nju pa se nadam da će fitness postati važniji dio mog života.